Jednima je to najzabavniji deo dana, trenutak smeha, cenkanja i dobre energije pre nego što svatovi krenu ka crkvi. Drugima je to neprijatan podsetnik na vremena kada je žena doslovno imala cenu. Pitanje koje se često postavlja: Da li je ovom običaju još uvek mesto u 21. veku?
Odakle potiče ovaj običaj
Kupovina mlade nije nastala kao šala. Istorijski, radilo se o pravom cenkanju – mladoženja i njegova porodica dolazili su u kuću mlade, a njeni otac ili stariji rođaci tražili su određenu cenu: novac, zlatnike, poklone, ili simboličan iznos kojim se pokazivalo poštovanje prema porodici koja „predaje“ ćerku. Tek kada bi se porodice dogovorile, mladi bi zvanično mogli da krenu dalje ka venčanju.
Običaj je bio toliko raširen i toliko ozbiljno shvaćen da je knez Aleksandar Karađorđević 1846. godine morao zvanično da interveniše, izdavši naredbu kojom se „iskanje i davanje novca i zlata za devojku ukida kao običaj protivan dostojanstvu čovečjem“. Drugim rečima – čak je i tadašnja vlast prepoznala da doslovna trgovina ženom nije nešto što treba da opstane.
Ipak, sam ritual se nije ugasio. Samo je promenio formu.
Šta je danas ostalo od tog običaja?
Na modernim svadbama, kupovina mlade uglavnom je pretvorena u malu predstavu – dever pregovara sa porodicom mlade, cena raste u šali, pojavljuju se lažne mlade da „zbune“ mladoženju, a sve se na kraju završava simboličnim iznosom, čokoladnim dukatima ili urnebesnim čekom od „milion dinara“. Niko stvarno ne kupuje nikoga; ono što ostaje jeste ideja da mladoženja treba da „dokaže“ da mladu zaslužuje, uz dozu humora koji podigne energiju pred sam početak ceremonije.
Za mnoge parove, ovo je danas čisto teatralni momenat – nešto što povezuje generacije, izmami osmeh gostima i najstarijim članovima porodice, i deluje kao lepa poveznica sa tradicijom.
Da li je ovo ipak zastarelo?
Ovde mišljenja ostaju podeljena, i to sasvim opravdano. Simbolika iza običaja – da se žena „otkupljuje“ i „predaje“ iz jedne porodice u drugu – koliko god danas bila obavijena šalom, i dalje u osnovi nosi ideju da je mlada objekat transakcije, a ne ravnopravna strana u sopstvenom venčanju. Za deo mlađih parova i gostiju, to je dovoljan razlog da običaj deluje neprijatno, čak i kada se izvodi kroz smeh.
S druge strane, mnogi ga danas doživljavaju potpuno odvojeno od te istorijske pozadine – kao folklorni ritual, sličan bacanju bidermajera ili nošenju barjaka, koji je zadržao formu, ali izgubio suštinski smisao. U tom čitanju, to je više deo nasleđa i zabave nego stvarna izjava o vrednosti žene.
Realno, verovatno nema jednog tačnog odgovora. Da li je ovo lep podsetnik na tradiciju ili običaj kome je vreme prošlo, mnogo zavisi od toga ko ga izvodi, kako se izvodi i da li mlada i mladoženja u tome zaista uživaju, ili ga samo trpe jer se „tako radi“.
The Blanche stav
Tradicija ima vrednost kada je svesno birana, a ne kada se sledi samo zato što se uvek tako radilo. Ako par želi ovaj trenutak kao deo dana – uz humor, uz porodicu, uz osmeh – nema ničeg lošeg u tome. Ali ako mladoj ili mladoženji ovaj običaj ne prija, sasvim je legitimno da ga preskoče. Venčanje na kraju treba da odražava par koji ga slavi, ne spisak očekivanja koji dolazi iz prošlog veka.