Ljubav retko pita za pasoš, naciju ili veru kojoj pripadamo. Sve je više parova kod nas i u regionu koji dolaze iz različitih verskih tradicija, jedno je pravoslavac, drugo katolik, jedno je musliman, drugo ateista, ili obrnuto. Pred njima stoji pitanje koje generacije pre njih retko nisu morale da rešavaju: kako spojiti dva sveta u jedan zajednički dan?
Dobra vest je da to nije nemoguće, a loša vest je da zahteva malo više razgovora, kompromisa i strpljenja, i sa partnerom, i sa porodicom.
Prvi korak: razgovor pre nego što krene planiranje
Pre nego što se uopšte pozabavite pitanjem „gde ćemo se venčati“, vredi sesti i iskreno porazgovarati o tome šta vera znači za svakog od vas ponaosob. Da li je jednom partneru bitno da obred bude tradicionalan i po svim pravilima, dok je drugom vera više kulturno nasleđe nego duhovna praksa? Ovi razgovori, iako ponekad neprijatni, spašavaju parove od mnogo većih nesuglasica kasnije.
Opcije koje parovi najčešće biraju
Dve ceremonije– Neki parovi odluče da imaju dva odvojena verska obreda- jedan po tradiciji jednog partnera, drugi po tradiciji drugog. Ovo je čest izbor kod parova čije porodice insistiraju da obred bude „kako Bog zapoveda“ u njihovoj veri, pa se izbegava osećaj da je neko „ustupio“ svoju tradiciju.
Jedna ceremonija sa elementima obe tradicije. Uz dogovor sveštenog lica (kada je to moguće), pojedini parovi uspevaju da uklope simbolične elemente obe vere u jedan obred, na primer, čitanja iz oba sveta teksta, ili kombinovanje muzike i simbolike.
Civilni brak uz neformalnu proslavu tradicije. Sve više parova bira da se venčaju civilno, a zatim kroz proslavu unesu elemente obe kulture i vere- kroz hranu, muziku, govore ili simbolične rituale koji nisu striktno verski, ali nose duboko značenje za obe porodice.
Fokus na jednu tradiciju, uz poštovanje druge. Ponekad par odluči da se venča po jednoj veri, ali uz jasno uključivanje druge porodice kroz govore, blagoslove ili simbolične geste tokom proslave.
Izazovi sa kojima se parovi najčešće suočavaju
- Porodični pritisak: Roditelji i stariji članovi porodice ponekad teže prihvataju ideju da venčanje ne bude „po njihovom“, posebno ako veruju da je to pitanje tradicije koja se prenosi generacijama.
- Logistika obreda: Neke verske institucije imaju stroga pravila oko toga ko sme da učestvuje u obredu ili da li je uopšte moguće venčati se ako partneri nisu iste vere- ovo je nešto što je najbolje proveriti na vreme, direktno sa sveštenim licem.
- Deca i budućnost: Mnogi parovi se prvi put ozbiljno suoče sa pitanjem vere baš kroz razgovor o venčanju- a to je i trenutak kada vredi otvoreno popričati i o tome u kojoj veri bi eventualno vaspitavali decu, čak i ako se to čini kao pitanje za „kasnije“.
Šta je zaista bitno?
Na kraju dana, spajanje dve tradicije nije samo logistički izazov, to je i lep simbol onoga što brak zapravo jeste: dve različite priče koje uče da postanu jedna. Parovi koji uspešno prevaziđu ove razgovore često kažu da im je upravo taj proces pomogao da još bolje upoznaju partnera, njegovu porodicu i vrednosti koje nose sa sobom.
Nema univerzalnog recepta- ono što je ispravno za jedan par, ne mora biti i za drugi. Najvažnije je da odluka dolazi iz poštovanja, a ne iz osećaja obaveze prema bilo kojoj strani.